Ćutanja

51
Share
Copy the link

Naučili smo da ćutimo. Učili smo to godinama. Smešteni u okvire svojih života, kredite, automobile, poneko sumnjivo „dugo“ tuširanje a neka opet suviše kratka. Brzinsa, pravo s vrata kad bi ušli u kuću i kada bi nas ukućani iznenađeno gledali. Naučili smo da ćutimo jedno o drugom i onom što nas je vezivalo jače nego sve veze sa sopstvenim životima. Sve je počelo kao igra, pogrešno okrenutog broja telefona i njen glas koji je danima odzvanjao u meni. Život je prolazio pored. U nekoliko razmenjenih rečenica, oficijalnih i pristojnih mi smo prvi put vodili ljubav. Danima kasnije je usledio njen SMS „Znam na šta misliš“. Znala je. Razmenjivali smo SMS-ove, uvek u radno vreme, u dosadnim kancelarijama u kojima se ništa ne dešava, sem meni njei njoj mene. Čuli smo se opet, nismo pričali, samo smo se slušali. Rekla mi je da ima čarape sa haleterima, onom finom gumenom čipkom, da je zategnuta i mokra. U stomaku je nosila neki nemir, ježila se kad se seti mog glasa i da joj je sako na gomlim ramenima osećala kao čvrst i strasan zagrljaj glasa koji nikad nije videla. Ja sam njoj rekao da je jedna koleginica preključe nosila tesnu suknju, tako tesnu da se cipzar na njenom dupetu zatezao do te mere da me je podsećao na usmine, njene usmine, koje nikad nisam video samo ih osećao. Rekao sam joj da na svaki telefonski poziv skočim, da se sve u meni trgne, da mi se stomak stegne i da mi se u pantalonama nešto pomeri prosto samo od sebe. Ne digne se, ne oživi, samo mi da do znanja da postoji, da su pantalone previše zategnute i da su u njega urezani krojački šavovi. Rekao sam kako joj smišljam glas, kako smišljam nju,na ženama pored kojih prolazim u toku dana. Po njihovim karminima,bretelama brushaltera i slučajnim dodirima u pekari, da je smišljam po hodnicima, mirisu parfema kad kroz njih prolazim i kad miriše neka druga žene, kad prizivaju neki drugi halteri, nabrekle i čvrste bradavice na čiju bih pomisao gubio koncentraciju i ostajao na semaforu duže dok mi svi sviraju. Rekla je tim „njenim“ glasom da se više nikada neće javiti jer nema pojma ko sam, da neće da se ikada više ja javim, da je udata, kompletna i da je to pred*azmično stanje do koje je dovodi moj glas samo čini kurvom, da se oseća golo, da je svi lastiši zatežu i da joj u ustima probija neki davno zaboravljeni ukus sperme. Da nije volela spermu. Rekla je da se više ne čujemo a pola sata kasnije je zvala. Tako smo počeli da se čujemo redovno, prilično redovono. Nekad između poslovnih sastanak, nekad pre njih, tada bi mi sastanci posebno teško pali. Živeo sam, disao, jeo, jebao taj glas. Neka klinka mi je pušila u haustoru zgrade na povratku iz grada umesto nje. Žena se žalila na zapaljenje mišića i dubok bol u kostima. Sestra jednog prijatelja je sedeći na suvozačkom mestu mog auta konačno prelomila da se razevede dok su joj pomaljene sise gutale, raspojasano udarale i preznojavale moje lice a njeni sokovi su ostavili fleku na sedištu. Ona, njen glas, me je naučila da je moguće jebati se rečima, da je moguće osetiti vrelinu daha preko telefona da je moguće svršiti u kancelarijskom toaletu osluškujući nepoznzate glasove u daljini… Slično je bilo i kod nje, tako mi je rekla, imala je gomilu falstifikovanih uspomena koje je svorila poslednjih nedelja od kad je čula moj glas. Onda je najednom prestala da se javlja, prvo joj je broj bio nedostupan a kasnije nije bio u upotrebi. Nisu stizali SMS-ovi ni izveštaji da ona dobija moje. Onda sam počeo da je zaboravljam, teško, dan po dan, sitnicu po sitnicu, detalj po detalj. Svakodnevnica me je ponovo vraćala u okove prosečnosti. Došlo je do nekih re*anizacija u firmi, premetačina, dobio sam svoju kancelariju i više briga da mi odvuku pažnju. Ipak njen glas je nastavio da živi u mojoj glavi, da se prenosi kroz moj stomak do prepona. Jednom, dok sam opet negde kasnio, jedva držao zadržavao tašnu u rukama, trčeći niz hodnik aerodroma protrčao sam pored jedne žene. Delovala je kao spuštena sa strane u celu tu gomilu, na krajevima njenog kompleta bili su čipkani rubovi koje je jednom davno opisalan moja nepoznata sagovornica. Čipka je bila „oštrija“ od kašmira materijala i jednom je u razgovoru tom čipkom mazila vrh mog glavića. Prostresao sam glavu, ipak je mogao da bude bilo ko. Nije bilo tona samo slika, predpraznične aerodromske gužve. Na carinskom terminalu zazvoni je telefon. Bio je to neki nepoznat broj, znao sam da je neko iz moje firme po prva tri broja ali ga nisam imao umemorisnog. U prvi mah samo sam pogledao ekran telefona, nisam ni pomislio da se javim. Telefon je zvonio uporno, a tek sam prošao u bescarinsku zonu i znao sam da me neko glupo pitanje od nekog nepoznatog čeka dok sam u inostranstvu u romingu. Duboko sam udahnuo:
– Da.
– Hej, znala sam da si ti. Osetila sam svoj miris u vazduhu kad si protrčao pored mene. Ovlažila sam čim si prošao. Sad te vidim, gledam, sviđa mi se kako ti je zategnuta guza u tim pantalonama od odela. – okrenuo sam se, žena sa čipkanim krajem kompleta stajal je dvadesetak metara iza mene. Grickala je čipku sa svoje kragne ivi* usana. Prepoznao sam je sa parkinga firme, viđao sam je ali uvek nekako iz daljine.

Prekinula je vezu, nastavila da u mene gleda i gricka ivicu čipke svoje kragne. Stajao sam ko matiran dok su pantalone postajale sve tesnije, prekrivene aktovkom.